Ne žalosti me to što novinar piše o doktoru znanosti koji eto konobari, nego ponajviše nerazumijevanje u razlici standardaZadnjih gotovo nekoliko godina čitamo vijesti koje ushićeno govore o sreći naših ljudi koji su otišli van Lijepe naše živjeti i raditi, i nije ništa sporno, da o onima koji su to uspjeli u Hrvatskoj gotovo nema ni riječi
„Otišao sam van iz Hrvatske i sada mi je u životu super“ – od prilike ovako započinje svaki tekst o više ili manje uspješnim Hrvatima koji su svoju radnu sreću potražili van domovine. Ništa me tu ne bi čudilo, međutim ono što se radi sliči na svojevrsnu propagandu tipa „idite van iz Hrvatske i biti će vam lijepo“. Dakako, svatko i sa malo zrna soli u glavi shvatiti će da ovdje ipak riječ o svojevrsnom medijskom „silovanju“ potpuno ne potrebnih informacija. Svatko tko je imao prilike živjeti i raditi vani zna da stvari nisu kao u Hrvatskoj. Nisu iste zbog boljeg standarda, više poslovnih mogućnosti, općenito već „radišnosti“ i možda ipak nešto kvalitetnijeg morala ljudi. Nisu iste zbog poslovnosti i rada tamošnjih političara, zbog jake industrije, zbog svakog pojedinca koji daje sve od sebe. To je naprosto tako i razloge zašto je tako tamo, a ne kod nas, svatko od nas ima za sebe. Ono što mene pak iritira jesu priče, a bez jasne poruke, osim one – odi van Hrvatske i radi. Još više iritiraju tekstovi koji govore primjerice o doktoru znanosti koji je konobario za 3.000 kuna, ali eto sada konobari vani za 15.000 kuna. Ne žalosti me to što novinar piše o doktoru znanosti koji eto konobari, nego ponajviše nerazumijevanje u razlici standarda. I dok bi recimo u ruralnom djelu azijskih zemalja konobar radio za možda 100 kuna mjesečno, u zapadnim zemljama on može bez previše muke zaraditi 15.000 kuna. I dok se ovome nitko nije čudio pred koju godinu, jer smo svi znali da cijena rada nije svugdje ista, danas se tome trebamo iščuđavati kao izumu kotača.
Osim toga, o poslovnih uspjesima i mogućnosti naših poslodavaca gotovo da i nema u tragovima. Siguran sam da imamo pozitivnih priča, no jednostavno zbog „čuđenju novinara kako netko radi van Hrvatske“, za takve priče nema mjesta. Tek sada sramežljivo poput kakvog cvijeta koji čeka raširiti svoje latice u proljeće možemo na domaćim portalima pronaći pokoji tekst o uspjesima naših mladih poduzetnika, inovatora, većih tvrtki ili pojedinaca. Međutim, i dalje prevladavaju tekstovi tipa „konobara“ s uvoda ove priče. Kao da naši ljudi nisu nikada išli van, kao da Hrvati tek sada otkrivaju svijet, a van domovine nas je gotovo isto kao i u njoj.
